Spise su 1945. otkrila dva arapska brata, na obroncima gore Džabal al-Tarif koja se nadvila nad dolinom Nila. Naišli su na dopola zakopan ćup u kojem se nalazilo trinaest knjiga – kodeksa, zamotanih kožom. Oni obuhvaćaju 52 rukopisa na koptskom, od kojih 40 nepoznatih djela, šest duplikata, četiri poznata negnostička spisa te dva gnostička spisa iz Berlinskog kodeksa (Ivanov apokrif i Mudrost Isusa Krista) koji su diljem svijeta poznati kao knjižica iz Nag Hammadija. Među njima je više od tuceta posve novih inačica Kristovog nauka poput Tominog evanđelja, Filipovo evanđelje, Evanđelje istine i brojni drugi. Posljednje je otkriveno Judino evanđelje. Danas kodeks čuvaju u koptskom muzeju u Kairu. Zapadnom čitatelju dostupni su u suvremenom engleskom prijevodu pod nazivom The Nag Hammadi Library in English.

Zemljopisna karta Nag Hammadi	Svici

Grčko-koptsko Tomino evanđelje izrazito je gnostičko. Vjerojatno je bilo napisano u 1. st. poslije Krista. To je zbirka od 114 logina (izreka, prispodoba, kratkih dijaloga), a središnja tema su gnoza i nebesko kraljevstvo. Radi se prije svega o naučavanju, a ne toliko o Isusovom životu, ne spominje se njegovo rođenje, dolazak u Jeruzalem i čuda. Navode se rituali, molitve i himne.

Filipovo evanđelje, Egzegeza duše i Trodjelni traktat gnostički su spisi koji govore o nevjestinoj sobi. Autorstvo se pripisuje apostolu Filipu, iako su po svoj prilici, bili napisani u Siriji tek u drugoj polovici trećeg stoljeća.

U Egzegezi duše koja je napisana oko 200. godine n.e. govori se o padu duše i ponovnom povratku Ocu. Psiha (duša) se pojavljuje kao ženska osoba. U uvodu čitamo: "Mudri ljudi iz davnine duši su dali žensko ime. I doista, duša je žena po svojoj naravi. Ima čak i maternicu." (Nah Hammadi II, 127, 19-22). Duša je prikazana kao djevica, androgin (gr.: muško-žensko, dvospolac), anđeoski lik koji živi kod svojeg Oca. Ona se oskvrne prilikom pada u tijelo, jer se razdaje na pogrešan način. Razočarana i osramoćena, žarkom molitvom obraća se nebeskom Ocu te ga moli da je ponovno uzme k sebi. Otac je usliša te joj maternicu okrene prema nutrini i oslobodi je vanjske slabosti. Taj je čin njezino krštenje, njezino drugo rođenje. Kada se očišćena duša ponovno rodila u Duhu, Otac joj je poslao muža, koji joj je ujedno brat (prvorođeni). Mladoženja se spušta ka nevjesti, jer žena sama ne može roditi dijete. To je "duhovno vjenčanje," "združivanje androgina," kada mladoženja i nevjesta postanu jedno, nerazdruživi zauvijek.