Valentin je u drugom stoljeću napisao gnostičko evanđelje koje predstavlja objašnjenje misterija i ostao je neoštećen. Moguće je pronaći sličnosti sa Ivanovim apokrifom u kojem Isus Ivanu, sinu Zebedejevu, objašnjava tajnu postanka te je vjerojatno, također, napisan u drugom stoljeću nove ere.

Snažnom izražajnom jasnoćom mit dodiruje sve detalje i zapreke s kojima se duša susreće prilikom svojeg oslobađanja. Opisan je put oslobođenja duše u Kristu. Od praizvornog Duha, najudaljeniji eon Sofija, našao se u posebnom položaju. Sofija znači mudrost, ona je čovječja duša koja je postojala prije postanka osjetilnog svijeta i materijalnog tijela. Svi eoni koji su potekli od Oca imali su zadatak da dozvole Očevim zrakama da prodiru kroz njih. Tako su postajali svjesni sebe, a ujedno i Oca. Što su se više udaljavali od Oca, to je veća bila žudnja da mu se otvore.

Sofija, koju je prožimala neizmjerna žudnja, najviše se udaljila od Oca. Sofija zato uradi odlučujuću pogrešku. Umjesto da ustraje u žudnji i pričeka da kroz nju prodre Duh te je prosvijetli i u njoj poprimi svoj lik, ona ga nestrpljivo i strasno pokuša iznutra prema van vezati za sebe. Pokuša stvarati bez potpore Duha, što je odvede u katastrofu.

U trenutku nestrpljive žudnje za spoznajom, duša – Sofija – gubi vezu s Duhom i zapada u duboku tamu. Spoznaje strah, žalost, preneraženost i neznanje. Sofija, skupnost svjetlosnih iskri, zbog patnje počinje težiti samospoznaji i oslobođenju od ograničenja. Uvidom spoznaje da je samopotvrđivanje drži u zarobljeništvu, a ona ga može uništiti i nadomjestiti ponovnim povezivanjem s Duhom.

Pistis Sofija