Bogumili su tvrdili: "Istinska Kristova crkva je čovjekovo srce."

Bogumil koji je postao predstavnik bugarskih bogumila ili synekdemos, vjerojatno je živio od 913. do 963. godine. S javnim nastupima počeo je 935. godine. Ime "bogumil" na bugarskom odgovara grčkom imenu Theopfil – čist. On je bio snažna osoba po kojoj je čitav pokret bogumila dobio ime. Neizdrživi društveni odnosi tadašnje Bugarske bile su okidač religijskog preokreta koji je dugo lebdio u "zraku."

Bogumili, "prijatelji boga," su se, barem što se tiče savršenih i vjernika hranili kao vegetarijanci i bili su vrlo miroljubivi. Nisu htjeli ubijati božansko koje prebiva u svemu. Bili su uvjereni da je njihov zadatak da pomoću nutarnjeg Krista sami sebe dovedu do svjetla, kako bi svojim dobrim primjerom i ljubavlju postupno oslobodili svijet od zla. Tako su željeli pripremiti "dolazeće kraljevstvo Svetog Duha." Vjerovali su u ponovno utjelovljenje duše, a ne u vječno prokletstvo. Odbijali su štovanje fizičkog križa, ali su vjerovali u ispunjenje nutarnjim svjetlom, a s time u vezi i u nutarnji križ svjetla, dakle raspeće bez tijela.

Bogumili su odbijali bilo kakav oblik prisilne, vanjske religije. Isticali su slobodu čovjekova mišljenja, zbog čega su im crkvene i državne institucije bile sušta suprotnost te su ih u 11. stoljeću počeli progoniti. Iz Bugarske su otišli ka zapadnoj Makedoniji i Peloponezu, na istok u Filadelfiju u današnjoj Turskoj te na zapad u Dalmaciju i Bosnu. Bogumili u bijegu otišli su preko Albanije u Italiju, a potom preko južne Francuske u sjevernu Europu. Drugi su novu domovinu našli u Rusiji i Sibiru. Njihovo učenje izvršilo je utjecaj na katare, albižane, uz njih i na Waldažane, a samim time posredno i na reformaciju u 13. i 14. stoljeću.

Stećak u Radimlji